Sjećate li se kako su nam kad smo bili djeca započinjali pričati bajke? Preko sedam mora, preko sedam gora, živjela je jedna djevojka, dobra kao kruh, lijepa kao vila.
E tako započinje i ova naša jedinstvena priča.
U davno vrijeme još 1996. djevojkin otac Vinko Vukoja Lastvić imao je san, veliki san koji, kad ga je s velikom strašću počinjao realizirati, ljudi nisu baš razumjeli.
Na vjetrometini pašnjaka gdje je u prošlosti samo stoka ljeti plandovala, usred nestvarne prirodne ljepote Blidinjskog parka prirode, izgraditi hotel i restoran. Kreacija tog nadasve energičnog vizionara oživjela je podno Čvrsnice, Vran planine i Blidinjskog jezera te postala utočište ne samo ‘vucima, vilama i hajducima’ nego svakom putniku namjerniku i čovjeku dobre volje. Živopisnog imena “Hajdučke Vrleti” postaje kultno mjesto muzejske kulise, sinonim hajdučke duše i dobrog zalogaja. Osnivanjem Hajdučke Republike Mijata Tomića 2002. godine, hercegovačkog Robin Hooda, postalo je apolitičan prijatelj svim ljudima te samim svojim izgledom poput bijele golubice širi svoja krila dobrodošlice. Utjelovljena Vinkova kreacija postalo je remek-djelo koje kao najvrijedniji testament nasljeđuje njegova kćer Marija sa samo sedamnaest godina nakon tragične smrti oca.
Danas kad je uhodani brand dosegnuo vrhunce zahvaljujući Mariji, od mjesta na koje se moralo svratiti postaje mjesto vrhunske gastronomije i najelitnijeg hedonizma.
Sjedeći uz vatru, jedući davno zaboravljena jela kao puru s lučnicom, učiniti će vam se da ste ugledali muževan hajdučki brk Mijata Tomića i njegovu družinu kako se gosti domaćim pršutom i polama, uštipcima i kajmakom. Meso i sirevi stoke koja pase Blidinjskim pašnjacima i kapljice iz hercegovačkih vinograda pridonose organoleptičkoj senzaciji okusa. Lokalno spareno s lokalnim ponovno se pokazalo kao perfect match u autentičnom ambijentu koji ima svoju istinitu priču. Kako nebi pomislili kako je to samo još jedna konoba takvog tipa razuvjeriti će vas bijele rukavice na vještim rukama sommeliera koji vam elegantno ulijeva, osim domaćih, i vrhunska strana vina. Servis kojeg se nebi posramili i razvikaniji restorani.
Pod budnim Marijinim okom te edukacijom, zalaganjem i profesionalnim radom njenog tima, priča njenog oca i dalje živi, pa čak življa je nego ikada. Ubrzani tempo suvremenom čovjeku često ne dopušta luksuz dugog pripremanja starih, dobrih recepata te dolazak u Hajdučke Vrleti zasigurno je vraćanje u djetinjstvo, pogotovo onim ljudima koji već dugo žive po raznim svjetskim destinacijama. Strani gost zasigurno ne dolazi u naše krajeve probati pizzu i burger, te je gastro ponuda koja se zasniva na domaćim autohtonim specijalitetima as u rukavu na kojeg uvijek možemo igrati. Osim zavidne eno-gastro ponude te blizine poznatog skijališta i prirodnih ljepota, Hajdučke Vrleti nude i osmišljene manifestacije za zabavu. Lude trke s terencima za hrabre, te humoristična natjecanja ”Dobro slaži i ostani živ” gdje je zabranjeno sudjelovanje političarima jer su oni ipak profesionalci u laganju.
Uz zarazan smijeh, ljubaznost domaćina i dobar zalogaj i kapljicu iz Hajdučkih Vrleti nećete otići isti. Možda teži na vagi ali lakši u duši, izići će te kao novi ljudi.
Kao čovjek koji je dotakao stvaralačku snagu koja postoji u svima nama, a ovakva mjesta i ljudi kao Vinko i Marija je i osvijeste. Ipak ova priča nije bajka. Ona je stvarni život jedne djevojke koja živi san svog oca koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Padaju mi na pamet svi ti glamurozni restorani u koje zalazimo koji često imaju sve mondeno i ekskluzivno međutim nemaju priču, dušu koja ih pokreće i služi kao najegzotičniji začin jelu. Hajdučke Vrleti puno su više od mjesta starih jela i starih priča. Oni su svoju tradiciju upakirali u celofan suvremene eno-gastonomije te tako čuvaju leđa svojoj povijesti, ali i otvaraju vrata suvremenom hedonistu. Putokaz je to koji stoji na putu čekajući da nas primi i ugosti poput stare majke koja vjerno čuva ognjište.
Pišu: Giuliano & Vedrana Dodig