U stvaralaštvu Koraljke Kovač boja, pokret i slojevitost otvaraju prostor za istraživanje emocija, materijala i samog procesa nastajanja slike. Njezin se umjetnički izraz proteže od slikarstva do tekstila i tapiserije, pri čemu svaki medij donosi drukčiji odnos prema površini, prostoru i promatranju.
Po završetku njezine samostalne izložbe “Između valova” u Galeriji Artsada razgovarale smo o ritmu slikanja, povjerenju u intuiciju i tihoj snazi boje.
ARTSADA INTERVJU : Koraljka Kovač
1. Kada promatram tvoje slike, imam osjećaj da nastaju pokretom jednako koliko i kistom. Koliko je fizički ritam važan u tvojem stvaralačkom procesu? Razmišljaš li o slikanju kao o svojevrsnoj koreografiji?
Fizički ritam mi je jako važan, iako o slikanju ne razmišljam unaprijed kao o koreografiji. Pokret se jednostavno dogodi kroz rad. Formati su često veliki i traže kretanje cijelog tijela, ne samo ruke. Ponavljanje poteza, nanošenje i skidanje slojeva, odmicanje od slike pa ponovno približavanje – sve to stvara određeni ritam. Možda bih prije rekla da slika tijekom rada uspostavi vlastiti ritam, a ja ga pokušavam prepoznati i slijediti.
2. Čini se da u tvojem stvaralačkom procesu boja nije tek sredstvo izražavanja, nego svojevrstan sugovornik. Postoji li trenutak u kojem imaš osjećaj da više ne vodiš sliku ti, nego ona vodi tebe?
Da, i zapravo su mi ti trenuci najzanimljiviji. Počinjem s određenom namjerom, formatom ili bojom, ali ne znam unaprijed kako će slika izgledati. U jednom trenutku ono što se već dogodilo na površini počinje određivati sljedeći postupak, sljedeću boju. Tada više nije riječ o tome da ja provodim neku početnu zamisao, nego reagiram na ono što je ispred mene. Ne bih rekla da slika vodi mene – prije da počinjemo pregovarati, dogovarati se i razgovarati.
3. Dogodi li ti se da te neka boja tijekom rada potpuno odvede u smjer koji na početku nisi planirala? Koliko u takvim trenucima vjeruješ intuiciji?
Stalno me boje zovu i vode i ja ih slušam. Ponekad napravim nešto za što u tom trenutku nemam racionalno objašnjenje, ali osjećam da je potrebno. Tek poslije razumijem zašto. Volim takve situacije jer tada rad prestaje biti realizacija plana i postaje istraživanje. Nekako osjećam da je intuicija stalno tu i definitivno joj vjerujem.
4. Emocije u tvojim djelima ne nameću se na prvi pogled, nego se otkrivaju postupno, kroz slojeve boje i materijala. Je li upravo slojevitost način na koji vrijeme ostavlja trag u tvojem radu?
Slojevitost mi je važna upravo zato što slika zadržava tragove vlastitog nastajanja. Ne pokušavam nužno sakriti ono što je bilo prije. Jedan sloj prekriva drugi, ali ga često ne poništava potpuno. Nešto ostane vidljivo, nešto se izgubi, a nešto se kasnije ponovno pojavi. U tom smislu slika za mene nije samo površina nego i vrijeme koje se nataložilo na toj površini. Nekako osjećam da što sam duže sa slikom to je ona više moja.
5. Na tvojim radovima osjeća se smirenost, ali i snažna unutarnja energija. Je li taj mir nešto što pronalaziš tijekom rada ili ono što ostaje nakon što emocija prođe?
Ne doživljavam proces rada nužno kao miran. U njemu ima puno traženja, mijenjanja, raznih emocija, uzbuđenja i iznenađenja. Mir se možda pojavljuje tek onda kada se svi ti različiti elementi slike dovedu u neki odnos u kojem više ništa ne traži intervenciju. Zato bih rekla da mir nije polazište slike, nego nešto što se ponekad dogodi na kraju procesa kada se pojavi taj unutrašnji osjećaj da je slika gotova.
Ono što bi naglasila da mi je važan sklad koji stvaram unutra odnosa boja i kompozicija iz tog dijela može izlaziti mir.
6. Boja u tvojim slikama nije samo likovni element, ona nosi atmosferu i emociju. Može li boja, po tvojem mišljenju, ispričati ono što riječima ostaje neizrečeno?
Boja može proizvesti osjećaj prije nego što ga uspijemo imenovati. Možemo je doživjeti fizički, emocionalno, gotovo tjelesno, može stvoriti neki vrlo jaki doživljaj. Upravo mi je to zanimljivo da slika može nešto prenijeti bez potrebe da to prevedemo u riječi. Boje zaista jesu vrlo moćne i iz te moći one djeluju u tišini. Ponekad nismo ni svjesni kako djeluju…
7. Tvoj umjetnički izraz ne ostaje unutar jednog medija, već prirodno prelazi iz slike u tekstil, tapiseriju i druge materijale. Što te vodi u odabiru medija? Ideja, emocija ili sam materijal?
Vjerojatno sve troje, volim mijenjati tehnike, načine i pristupe, teko mi je zanimljivije, uzbudljivije, izazovnije. Ne zanima me samo kako neku sliku prenijeti u drugi medij, nego što se s njom pritom događa. Kada slika postane tapiserija, ona više nije ista slika u drugom materijalu. Mijenjaju se površina, taktilnost, odnos prema prostoru, pa i način gledanja. Upravo me ta promjena zanima. Svaki od medija u kojem se izražavam ima neku svoju osobnost i iz te osobnosti djeluje.
Intervju vodila : mag.art. Matea Bakotić