Moja Italija nije ona turistička, koja nama dobro potkovanim dalmatincima što se tiče spize i vina, može prodati praznu priču za hrpu eura. Moja Italija je ona prava, autohtona priča iz njihovog “malog mista” u kojem se ljube tradicija, trud i ljudi. Od Pijemonta do Toskane, hvatajući preko vinograda do podruma sunčeve zrake u vinskim čašama, sparivali smo lokalno s lokalnim kako Talijanima i priliči.
Uz Vitello tonnato ili tanko rezanu teletinu posluženu uz kremu od tune i majoneze, te uz pijemontske fantastične kapare koji rastu iz zidina stare tvrđave, uvijek smo počinjali s pjenušcima. Pijemont je od postanka svijeta bio predodređen za vinsku regiju jer je u dalekoj prošlosti sve bilo prekriveno morem. Tisućama godina nakon što se more povuklo, a konfiguracija terena poprimila izgled mnoštva brežuljaka s tlom od pijeska, školjaka i gline stvorio se Bogom dani terroir.
Uz vrijedne ljude, koji su od siromašnih stočara i ratara polako postajali vinari, taj kraj je živnuo u svakom pogledu. Danas tu možete pronaći elitni vinski turizam bez pretjerivanja, kakvi želimo i u našoj zemlji.
Od B&B hotela koji su smješteni na brežuljcima uz vinarije, do luksuznih vila s bazenima i prekrasnim pogledom na strme padine vinograda, no u duhu prošlosti i čuvajući identitet pokrajine. Mali restorani i taverne raštrkani uokolo s odličnom kuhinjom i debelim vinskim kartama koje možete proučavati satima. Namirnice svježe, taj tren pripremljene bez žurbe, tako da se ne osjetite kao divljač za odstrel već da osjetite koliko ste dobrodošli.
Mi smo preko dana odabirali pjenušce i bijela vina od autohtonih sorti Arneis ili Nascetta do fantastičnog Chardonnaya koji smo popili u društvu vinara Luke Viettia, našeg velikog prijatelja. Inače prijateljstvo obitelji Vietti s Hrvatima datira još iz prošlosti, kad je Lukin otac prijateljevao s našim renomiranim slikarom Ivanom Lackovićem Croatom. Kako je Van Gogh pronalazio vječnu inspiraciju u Provansi, nekako je Pijemont na sličan način bojio i umjetnička djela našeg slikara. Kako godinama njegujemo jedan prekrasan običaj razmjenjivanja butelji, odnosno mi njima donosimo naše Pošipe, Malvazije, Plavce male, u zamjenu za njihove Barbere i Barola tako smo i prije dvije godine Luki Viettiu poklonili kaštelanski Crljenak vinarije Matela koji je on popio s jednim Američkim novinarom.
Novinar je kasnije oduševljen Crljenkom, napisao članak o tome kako je pio vino iz Hrvatske od kojeg potječe famozni kalifornijski Zinfandel. Jedna mala zemlja ogromnog vinskog potencijala koji samo trebamo uhvatiti.
Tako mi krstarimo Europom, mali ambasadori hrvatskih vina, loveći hedonizam na najbolji mogući način u društvu ljudi koji pričaju internacionalni jezik vina. Ovo ljeto u jednom malom selu Muranzano, u blizini Doglianija, u društvu Klaudije iz vinarije Eraldo Revelli uživali smo u druženju i domaćim specijalitetima poznate tratorije Da Lele. Tu su nas doslovno bombardirali ogromnim porcijama ručno rađenih raviola, a pili smo fantastičan Riesling vinarije Vajra. Drugačiji od njemačkih i austrijskih favorita međutim iznenađujuće dobar, svjež i aromatičan iz 2016 godine.
Nesumnjivo je koliko nas dvoje volimo vina, na prvom mjestu naša, a zatim iz cijelog svijeta, međutim u odabiru vina koja ćemo rado piti najveću ulogu igraju ljudi.
Zanimljiva je i uzbudljiva sinergija među ljudima koji dijele tu božansku strast za vinom. Nisu bitni podrijetlo, godine niti ikakve druge različitosti ako se pronađemo u toj istoj iskrenoj točki postojanja. Tako možemo provesti sate u ugodnom druženju s mladim vinarom Lorenzom iz vinarije Azelia, jednako kao i s osamdesetdvogodišnjim stricem naše Klaudije iz vinarije Revelli koji i doručak zalijeva Dolcettom i još uvijek cijeli dan radi u vinogradu. Uvjerili smo se kako tu među lozama, u izravnom doticaju sa zemljom, iako teško radeći ljudi doživljavaju duboku starost. Talijani stalno jedu, iako manje porcije od nas oni satima sjede za stolom, a omjer vina i vode je dijametralno suprotan od onog kod nas. Čim prijeđeš granice Lijepe naše restorani su puni i za svakim stolom se uživa u hrani i pije se vino. Od urbanih mladih ljudi do vrckastih umirovljenika. Takvu sliku bi rado vidjeli i kod nas, i to ne samo ljeti već i kada turisti odu. Negdje je napravljena pogreška i dežurni krivac ne moraju uvijek isključivo biti strukture i politika, već i naša tvrdoglavost da se pomaknemo s mjesta i postanemo svjesni svojih briljantnih potencijala.
Kod nas postoje ljudi koji natprirodnom voljom i snagom prokopavaju put na našoj, još uvijek siromašnoj eno-gastro sceni. Njih ne motivira zarada, već promicanje hrvatskih plodova i uživanja u istima. Kažem siromašnoj jer naši vinari mogu proizvesti i proizvode vrhunska vina ali i dalje veliki broj ljudi oko nas to ne poznaju. Mnogi će sad reći kako naš životni standard diktira i stil života, međutim samo bi se djelomično s tim složila. Iako pojedini ugostitelji kod nas nimalo nježno reguliraju cijene vina u svojim objektima, ipak je nedostatak dobrih navika najveći problem. Prioriteti su postavljeni u skladu s trendovima pokazivanja u najboljem svjetlu, a pojesti i popiti možeš bilo što. Naš je cilj pridonijeti kako bi se ta ustaljena svijest promijenila i naši ljudi konačno počeli uživati u našim Bogom danim specijalitetima i vinima. Uživanje u životu nije samo stvar novca već trenutka u kojem su nam dovoljni dobra čaša, komadić sira i zalazak sunca uz nekoga koga volimo.
Pišu: Giuliano & Vedrana Dodig