Mnogi će reći najveći umjetnik među vinarima. I neće pogriješiti je su vina, erergija ali i hrabrost da se odnjeguje ono od čega su mnogi “digli ruke” uistinu vrijedni divljenja. Da, Miloš, Frano Miloš
Drugi će reći – jedan od značajnijih umjetnika među vinarima. I opet – i oni će biti u pravu. Puna “Bevanda” restoran koji je u svom godišnjem serijalu predstavljanje najvećih, najznačajnijih hrvatskih vinara – sjetimo se samo Claja, Kozlovića, Dubokovića – u večernjim satima petka ugostio Franu Miloša i njegovog sina Josipa. Beskrajna odanost području, Pelješcu, zemlji koja je sve samo ne gostoprimiva za poljoprivredne radove, ali i pojedinostima biodinamike kakvu ne porepoznajemo u ravničarskim krajevima.
Ne volim da se moje vino naziva ekološkim. Ono je naprosto prirodno, isticao je te večeri Miloš, istovremeno naglašeno emocionalno i otvoreno priznavati mane vinima Dalmacije. Ali i naglasio svoj trud da tomu tako više ne bude. Posebno kad su bijela vina u pitanju kojima se u zadnje vrijeme dodatno posvetio.
Menu koji je pratio Miloševa vina bio klasičan, ali je ipak uvodno jelo – marinirane srdele punjene skutom i grožđicama – odudaralo od navika. Uslijedio je fini rižot od kozica i malih škampi. A s njima kratko macerirani rukatac, pa rose iz 2017. godine, nastao i on od plavca malog. I sam plavac je stigao, ali mlađi iz 2016. godine. I na kraju čista emocija – stagnum iz 2009. godine. Koliko puna, i vinom već dobrano razdragana Bevanda tada je zastala. I uživala. Kako ne bi: Miloš, Frane Miloš.